Dakle proteklih Božićnih blagdana uspješno sam odolijevala čarima raznoraznih slastica i ostale nezdrave hrane. Ispekla sam 100% zdrav fitness kolač, koji voli i moja kćer (8-godišnji sladokusac), ostali obroci bili su 99,9% "Paleo", bila sam zdrava, otporna, redovna u treninzima, vitke linije, relativno čistog tena... A onda je došla Stara godina. I doček Nove. I ono klasično: e, pa jednom je doček.
I tako, dugogodišnja frendica i njezina kćer došle su nam na Novogodišnji party, a s njima i sladoled, smoki, čips, keksi, dječji šampanjac.... No dobro, nema ništa loše u tome, povremeno si možemo dozvoliti. Nda.
Evo zašto nisam pobornik tzv. "cheat daya". Neki kažu da je to dobro za psihu, da se čovjek ne osjeća da mu je baš sve (nezdravo) uskraćeno. Međutim ima jedan velik problem s tom teorijom, a taj je činjenica da je današnji junk food upravo tako napravljen da pretjerano pobuđuje naše receptore za okus, a mi smo evolucijski programirani da preferiramo slatko, slano i masno, jer nam je to u prošlosti osiguravalo opstanak. Pa je tako upravo junk hrana dizajnirana da bude pretjerano slatka, slana i/ili masna (ovdje prvenstveno mislim na loše, tzv. transmasnoće), kako bi natprirodno stimulirala naše okusne receptore, koji bi onda tražili "još, još i još". Uz to, junk hrana često izaziva i takav psihološki efekt, da imamo "potrebu jesti slatko" kada smo nervozni, tužni, želimo se nagraditi ili utješiti.... I teško je tome odoljeti, jednom kad krenete tim putem. Junk hrana stvara psihološku, a i fiziološku ovisnost. Ona remeti normalan rad hormona. Zamislite da netko prestane pušiti, a onda si dozvoli jednom tjedno "cheat day". I popuši kutiju cigareta. Hm...
E pa upravo mi se to dogodilo. Početak nove godine bio mi je prilično stresan. Kako sam si na dočeku dala oduška, i to nakon dugo vremena "mira", bez ikakve potrebe za slatkim, slanim ili čime god, tako se i nastavilo. Po jutru se dan poznaje, ne? U ovom slučaju, stres sam "liječila" malo više nego povremenim čokoladama. Pa onda vikendom malo smokija. I tako dalje.
Što se onda dogodilo? Organizam je postao preopterećen procesiranjem teško probavljive, krajnje problematične hrane, od koje se odvikao. Pao mi je imunitet i zaradila sam streptokok, te dva tjedna provela uglavnom ležeći i mirujući. Počela sam osjećati zglobove. Nisam dva tjedna vježbala. Frustrirana svime time, i dalje sam se tješila junkom. Vidite li problem?
E sad, proces "skidanja" s junka je prilično težak, i to je ono što često muči moje klijente. A ovime želim reći kako smo svi od krvi i mesa i nitko, pa ni ja, nije skroz imun na to. ALI, to ne znači da treba odustati i ne potruditi se. Imali ste loš dan? Ok, sutra je novi dan, idemo dalje. Ne od ponedjeljka, ne, nego od subote. U mom slučaju.
Nakon ozdravljenja polagano sam počela opet vježbati. S prehranom još tu i tamo zabrljam i da, neću lagati, dobila sam par kilograma. Kolegica na poslu mi kaže "ma gdje si ti dobila trbuh?". O da, jesam. Ja ga vidim. I osjetim. I ten mi se pokvario. I napuhana sam. i nisam to ja, onakva kako sam navikla. I definitivno već nešto činim po tom pitanju. Evo, stižu polako sve ljepši dani, već danas sam pješačila 45 minuta od posla do kuće. Sutra idem nakon dugo vremena otrčati đir oko Jaruna. Još samo treba počistiti tanjur do kraja. Od sutra. :)
Nema komentara:
Objavi komentar